Kad su djeca izbirljiva u jelu

Takozvano izbirljivo dijete jest ono dijete koje želi jesti samo nekoliko vrsta hrane, a nijedno nije takvo rođeno. Tu je uvijek riječ o naučenom ponašanju i uvijek su roditelji ti koji su ga tomu naučili svojom svjesnom politikom ili nesvjesnim postupcima.
Što zapravo znači riječ ''izbirljiv''? Je li čovjek izbirljiv ako ne voli osam do deset jela ili ako ih ne voli trideset do četrdeset? Je li doista izbirljiv onaj koji najprije proba ono što kasnije odbije jesti ili onaj tko odmah kaže ''ne''? Je li dijete izbirljivo ako u vrtiću ili kod dadilje jede sve, a kod kuće samo tri stvari ili obrnuto? Roditelji koji se boje da bi njihova djeca mogla biti izbirljiva, ili misle da već imaju takvo dijete, morali bi možda pokušati razjasniti što pod tim ustvari misle.
Djeca i odrasli pokušavaju i pozitivna i negativna očekivanja i zato s negativnima treba biti oprezan – zbog obiju strana. Pretpostavimo da je neka majka zabrinuta da je njena kćer izbirljiva i počinje tražiti znakove koji dokazuju da je njezin strah utemeljen. To bi moglo sasvim neprimjetno utjecati na njezino ponašanje i odnos prema djetetu u niz područja – na primjer:

Sklonost da sakrije svoje oduševljenje nekom hranom ili obrnuto, da ga pretjerano pokazuje
Svaki put kada jede, kćer bi postala objekt mamina očajničkog preispitivanja ili zabrinutog proučavanja
Kći čuje svoju mamu kako o njoj razgovara s tatom, rodbinom i drugima. Neće shvatiti što znači ''izbirljiva'', ali će znati da zbog toga nešto s njom nije u redu
Mami će laknuti svaki put kada djevojčica nešto pojede i kuhati će isti ograničeni izbor hrane da bi ponovo doživjela uspjeh
Tata možda ima sasvim drugo shvaćanje od svoje supruge i to će postati stalna tema za jelom, tako da će djevojčica, uz to što osjeća da nešto s nije u redu s njom, osjećati i da pridonosi raskolu među roditeljima.

U takvu je okruženju potrebno samo nekoliko mjeseci da dijete nauči biti ''izbirljivo'' ili da stalno želi jesti samo jedno ili dva jela. Razlog u tom slučaju i ne mora biti da je nešto općenito loše u obiteljskim odnosima. Stvar je samo u tome da je atmosfera oko jela zaražena potpuno negativnim očekivanjima i zabrinutošću.
Sam pojam ''izbirljiv'' samo je jedan od mnogih pojmova s negativnim predznakom koji koristimo kad su djeca u pitanju. Svima je njima zajedničko to da potječu iz vremena u kojem su odrasli dječje ponašanje automatski tumačili kao negativno kad nisu odmah mogli razumjeti što ono znači. Sada smo postali malo pametniji i shvaćamo da djetetovo ponašanje u osnovi ne mora biti negativno/nepristojno/zločesto samo zato što se nama ne sviđa.
Proći će još neko vrijeme prije nego se riješimo tih starih etiketa, a najbolji savjet roditeljima jest da svaki put kada pomisle: ''Da bar nije tako izbirljiva!'' dodaju jedan: ''Opa! Mislim… da je bar ja nisam učinila izbirljivom!''

Djetetovo osjetilo okusa izuzetno je osjetljivo i nije otupjelo od starosti, duhana ili navika. Sporedan okus u smrznutom špinatu ili malo začina u varivu koje odrasli jedva zamjećuju može dominirati cijelim djetetovim doživljajem okusa. Ako im je taj doživljaj negativan, reagiraju jednako kao i odrasli: imaju određene ograde pri sljedećem susretu s istom hranom. Dječji je osjet okusa djevičanski čist i neiskusan i treba ga izvježbati, ali to također znači da susret sa svakim novim okusom postaje iznenađenje – nekada ugodno i uzbudljivo, drugi put oštro i šokantno.
Djeca, kao i odrasli, ''jedu'' i očima. Često je dovoljno da nešto samo vide i već znaju vole li to ili ne. Ista se stvar događa odraslima na putovanjima u zemlje čija je kultura različita od naše. Činjenica da bi im se nešto moglo svidjeti ako se usude kušati ne daje nam opravdanje da od njih diktatorski zahtijevamo da to i učine.
Ako roditelji cijelo vrijeme tvrde da je ono što daju djetetu ''fino'' ili ''zdravo'', onda će se dijete uskoro naći u situaciji u kojoj će biti prisiljeno birati između roditeljskog opisa i vlastitog doživljaja okusa. Nije naročito razumno tvrditi da je dijete izbirljivo samo zato što se ipak želi osloniti na vlastita osjetila.
Druga je mogućnost da roditelji pokažu iskreno zanimanje za djetetov doživljaj okusa, npr:

Ovo je brokula. Meni je fina , pa me baš zanima hoće li i tebi biti fina.
Danas imamo žutu rižu zato što je u njoj curry. To još nikada nisi probao… Što kažeš?
Danas sam kupio drugu vrstu krumpira, onu koju mama voli. Zove se crveni krumpir. Ja više volim onaj obični. Sad ćemo vidjeti što ti misliš.

Dijete koje doživi takav oblik ravnopravna zanimanja za svoj doživljaj okusa, prije će biti spremno dati novu priliku određenom proizvodu ili jelu kada se sljedeći put nađe za stolom. Dijete koje od roditelja doživi zabrinutost, pokušaje nagovaranja, inzistiranje, predstave s glumatanjem i druge oblike manipulacije, imat će od cijelog tog doživljaja loš okus u ustima. Dijete tada radije suzi svoj jelovnik na ono što mu je ukusno i što ne stvara tako lošu atmosferu.
Dječji spektar okusa oblikuje se i intenzivno razvija u prvih šest do sedam godina njihovog života. Tada nastaju osobni osjeti okusa prema kojima će se njihove prehrambene navike voditi do kraja života. Dok budu išla u školu, dolazit će do dugih razdoblja kada im ti doživljaji neće biti toliko važni. Tada jednostavno jedu ono što jedu njihovi vršnajaci. Tek kad odrastu, počnu se više ponašati individualno i tada na njih utječu iskustav i osjeti iz prvih godina života. Zato mirne duše nastavite pripremati dobru hranu od dobrih namirnica koju voli ostatak obitelji.

Više možete pročitai u ''Hura! Idemo jesti'', Jesper Juul, 2000. godina, Naklada Pelago

Ispiši stranicu