Odgoj je primjer i ljubav znači: pružiti djetetu ljubav i što češće mu davati vlastitim ponašanjem dobar primjer. Odgoj nekada se svodio na poslušnost zbog straha i kazne. Danas djetetu dajemo više prava na razvoj vlastite osobnosti, više potičemo njihove sposobnosti, općenito, dajemo im više poticaja. Današnji odgoj je ''javniji'', roditelji su samokritičniji, ne ustručavaju se potražiti pomoć pedijatra ili psihologa. Roditeljska nesigurnost – strah da će pogriješiti u odgoju- odmah se ogleda u ponašanju djece. Ako roditelji ne znaju dobro što žele i boje se odlučnog, dosljednog postupanja, djeca imaju ''vlast u svojim rukama'' (bez obzira na dob). Osjećaju da mogu nametnuti svoju volju i to i čine. Mnogi roditelji danas su nesigurniji i samokritičniji nego roditelji nekada. Znaju da njihova djeca trebaju granice i žele znati kako uspješno postaviti razumne granice.
KOJA PRAVILA ODABRATI?
Ako se uvijek događa ono što dijete želi neće imati granice. Velika je vjerojatnost da će postati egoistično i bezobzirno i da neće poštivati ni roditelje, ni druge ljude, ni njihove potrebe.
Ako roditelji nameću svoju volju i ne osvrću se na djetetove potrebe, dijete neće razviti samostalnost i samopouzdanje.
Postoji i treća vrsta pravila: poštena pravila koja uvažavaju dječje potrebe, ali ne moraju biti u skladu s djetetovom voljom. Zahtijevaju poštivanje roditelja i drugih ljudi, omogućuju pozitivan suživot. Ne variraju prema emocionalnom stanju roditelja, već su čvrsta, pouzdana i predvidiva.
Dijete unaprijed zna što se događa ako se ne pridržava pravila. U skladu su s dobi i razvojnim statusom djeteta, potiču njegove sposobnosti, ali ga ne opterećuju. Djeci postavljaju pametne granice, a ne sputavaju ga u njegovoj osobnosti.
ČIME SE TREBA VODITI?
Razmišljati i promišljati o vlastitom djetinjstvu i vlastitom iskustvu. Ako smo sigurni što je dobro za našu djecu onda je postavljanje granica lako. Sigurnost čini roditelje jakima i uvjerljivima
Većina roditelja osjeća se sigurnim u jednom području: zaštita djeteta od opasnosti (istrčavanje na cestu, stavljanje sitnih predmeta u usta…) Ako se radi o zaštiti djeteta od opasnosti, ne kolebamo se jer dobro znamo da je to ispravno. Teže je postaviti pravila i granice kod spavanja, jela, gledanja TV-a…
Mnogi roditelji ne shvaćaju dovoljno ozbiljno vlastite potrebe: i oni imaju pravo na miran san, uživanje u obroku, pomoć u kućanskim poslovima, odmor…Nije egoistično ako pravila štite i interese roditelja. Naprotiv, tako dijete uči biti obzirno prema drugima i poštivati ih.
Roditelji često zahtijevaju premalo od svoje djece, a istodobno im nameću previše odgovornosti; djeci prepuštaju odluke koje ne mogu donositi Djeca trebaju osjećaj sigurnosti, moramo im dati jasnu poruku: ''Mama i tata znaju što je za mene dobro''. Ako djetetu prepuste mnoga pravila, dijete će se osjećati nadmoćnim i imat će manje poštovanja prema roditelju.
ZAŠTO SE DJECA VOLE BORITI?
Odgoj bez sukoba nije moguć: odgajati znači ponekad zaustaviti ili prekinuti nešto u čemu dijete uživa. Razumljivo je da se dijete tada ljuti, protestira i loše je volje.
Djeca žele znati koliko moći i utjecaja imaju i kod koga se čime mogu nametnuti.
Spremnost za borbu je zajednička svim sisavcima, naziva se ''agresivna socijalna eksploracija'' – djeca istražuju dokle seže njihov utjecaj u njihovoj društvenoj sredini, kod koga mogu što izazvati.
Zadaća roditelja je zaustaviti ih (postaviti granice) ako su otišli predaleko i ugrožavaju sebe ili druge svojim ponašanjem ili ako moraju obaviti neku dužnost.
Roditelji trebaju voditi brigu o sljedećem:
-
Nije dobro ako je samo jedan roditelj ''kvaritelj zabave''. Pametnije je da se oba roditelja zabavljaju s djetetom i traže ispunjavanje dužnosti
-
Sukobi roditelj-dijete se ne mogu izbjeći. Djeca se moraju boriti ako ne mogu provesti svoju volju. No roditelji ne moraju sudjelovati u svakoj borbi – ne moraju to shvaćati osobno ili kao ponašanje usmjereno protiv sebe. Mogu pokušati ostati mirni i opušteni: dijete samo isprobava dokle može ići. Na kome to može bolje iskušati nego na vama?
-
Nisu sva djeca jednako ''borbena'' u odmjeravanju volje s roditeljima. Što je dijete borbenije to jače i dugotrajnije pokušava postići željeni cilj. Popustiti znači dobiti malo mira, ali i dati djetetu dobre razloge da se nastavi neprimjereno ponašati.
Što odrasli čine kada se dijete ponaša neprimjereno? Kako reagiraju?
Daju li mu razloge da se sljedeći put bolje ponaša ili da ponovi neprimjereno ponašanje?
Upravo to roditelji često nenamjerno čine – svojim reakcijama nagrađuju dijete za neprimjereno ponašanje. Tako nema razloga za promjenu ponašanja.
U podlozi djetetova ponašanja su temeljne želje:
''Želim pažnju!
Želim da se vidi koliko sam važan/važna!
Želim pripadati ovdje!''
Nepoželjno ponašanje se'' isplati''; dijete dobiva više pažnje. Koje će neprimjereno ponašanje odabrati ovisi o temperamentu djeteta. Svaka majka i svaki otac imaju svoju ''ranjivu točku'' koju djeca dobro procjenjuju i ''pogađaju''. Što su roditelji nesigurniji dijete je u većoj prednosti.
''Ne samo da ću dobiti pažnju nego ću i provesti svoju volju – jači/jača sam od mame i tate- ovdje ja odlučujem kako će se stvari odvijati!''
Dijete se osjeća jakim jer često pobjeđuje, ali ne miruje u sebi, ne osjeća se prihvaćenim. Svaki dan mora dokazivati sebi i drugima da je ''jači''. Svaki dan se bori za pažnju jer vjeruje:
'' Dobrovoljno se nitko ne bavi mnom. Ako se ponašam neprimjereno, odmah će netko reagirati. Ako se ponašam normalno, miroljubivo ništa se neće dogoditi.''
Djeci je i negativna pažnja nagrada (ukori, upozorenja) tj. i to je način da budu u središtu pozornosti.
Uspješna sredstva protiv borbe za moć:
-
Voditi brigu da dijete neprimjerenim ponašanjem ne postiže cilj
-
Osluškivati dijete i njegove potrebe
-
Koristiti ''ja-poruke''
-
Prenijeti djetetu više odgovornosti za njegovo ponašanje
-
Uvesti obrede u zajednički život
-
Samoinicijativno djetetu pružiti toliko pažnje da se ono za nju ne mora boriti
Što više roditelji samoinicijativno pažnje daruju djetetu, to se ono manje mora boriti za pažnju.
Važno je darovati vrijeme i pažnju barem jednom na dan; tada dijete odlučuje što će se raditi, roditelj se pridružuje. To je vrijeme bez poučavanja, prigovaranja. Roditelj sluša, slijedi djetetovu inicijativu, zadovoljava djetetove potrebe. Redovitom samoinicijativnom nježnošću neće biti potrebe za borbom za pažnju i dijete gradi samopouzdanje. Ako dijete ima priliku jednom na dan biti ,,šef'' lakše će prihvatiti pravila i granice u preostalo vrijeme.
Više možete pročitati u ''Svako dijete može naučiti pravila'' Annette Kast-Zahn, Mozaik knjiga, Zagreb, 2009.
